Beginning
Otvorila sam oči.Svijet se pojavio preda mnom.Soba se ocrtavala kao svako jutro.Ustala sa se te tmurno odšetala do kupaonice.Sama pojava mog lika na ogledalu mi se smučila.Da se bar mogu zamijeniti sa nekim.Da bar mogu izaći iz svoje kože.Da se bar nikad ne ustanem,ne probudim…
I naravno kao svako jutro iz tih misli me trgnulo mamino dozivanje.
Mama:-Lana,doručak!!!
Ja:-Eto me.
Šta sam mogla uraditi nego poslušati to biće u prizemlju.Spremila sam se što sam najbolje mogla i sišla niz stepenice.Stolnjak je kao i obično bio u skladu sa bojom kuhinje-blago žuta;pluća su mi se stegla.Nestalo mi je daha.Svijetle boje nisu moj stil.Previše svjetla.Sjela sam.
Mama:-Kako si spavala,draga?
Ja:-Uredu,kao obično.
Mama(stavljajući prepečenac na stol):-Danas ti je prvi dan.
Ja:-Mama,pa znaš da je.I molim te da me ne pokušavaš odgovoriti od premještanja škole.
Mama:-Ali draga,i dalje možeš ići u Haeistings.Zbilja nije potrebno da prelaziš na Cross Akademiju.Naša selidba ti ne smije biti razlog da ideš u najblizu privatnu školu u Japanu.Nije baš na vrhu svijetske klase.A možemo ti priuštiti bolje.
Ja:-Majko,prilagodit ću se.Ionako nisam nikad bila razgovorljivo biće.Pretrpit ću taj gubitak.
Mama:-Ali,draga…
Nisam više mogla slušati njezina zanovijetanja i nagovaranja na povratak u Hogwarts.Pokupila sam se u sobu ostavljajući svoj napola pojedeni prepečenac na stolu.
Naime,moj otac,koji skoro nikad nije doma,dobio je novi posao u Japanu,a majka i ja smo se preselili sa njim.Moj brat,koji je u svađi sa roditeljima,sa zadovoljstvom je dočekao njihov odlazak.Meni je teško pala ta odvojenost od brata jer mi roditelji ne mogu zabraniti da ga viđam,a čak i da su mi zabrane,ne bi me spriječiti.
Napokon,moja soba.Jedino utočiste na ovom svijetu.Ta soba blage ljubičaste boje dozvoljavala mi je da budem ja.Krevet na jednoj strani sa ružičastim plahtama.Jedina svijetla boja koja me ne duši,kao ni ljubičasta i plava.Radni stol prepun pisama mog brata.Roditeljima je zabranjeno ući u nju.Jedino mjesto bez utjecaja vanjskog svijeta.
Uhvatila sam se spremati.Nisam žurila jer je tek bilo 7 sati,a vlak ide tek u 11 sati.Kolodvor nije daleko,a taxi su brzi.
Prva stvar,spremiti pisma.Nisam niti jedno bacila niti neću.Nosim ih sa sobom.Nema šanse da ih ostavim ovim ljudima u ovoj kući.Ne vjerujem nikome.Pogledala sam kompjuter u nadi njegove poruke.Ali ne,nema niti jednog e-maila.Čini mi se da je vječnost prošla od našeg zadnjeg razgovora,prije dva tjedna.On i moj brat,jedni razlozi koji me živom drže.Ali uskoro patnja će prestati.Vidjet ću ga danas u vlaku.Idemo skupa.
Prešla sam na odjeću.Ne,nisam darker,al volim nositi crnu u kombinaciji sa ljubičastom,plavom i ružičastom.Sreća mojih roditelja je ta da nisam zahtjevna što se tiče odjeće.Nosim sve što mi kupe.Dobro pa znaju moj ukus i nikad ga ne fulaju.Mislim da je to jedan razlog zašto volim ova bića koje zovem roditeljima.Podnose me bez ijedne pogrdne riječi.Možda,možda im jednom zahvalim na ovome.
Gotova sam.Koferi su puni svim mojim stvarima.Već je 9 sati.Odlutala sam u mislima.Vrijeme je za polazak.
Malo po malo spustila sam kovčege niz stepenice.Majka ih je uzela te polako odnijela u naručeni taxi.Vratila sam se u sobu po svoju torbu.U njoj su mi najvažnije stvari:MP4,mali kopletić make-upa naravno,bratova pisma.Uzela sam torbu u ruke i krenula.Zaustavilo me nečije hukanje…Naravno,Nara me spriječio.Ne mogu vjerovati da sam zamalo zaboravila na biće zaslužno za sva ona bratova pisma.Prelazilo je kontinente.Došla sam mu do krletke.Pogledao me svojim plavim očima,jedan od razloga zašto volim plavu.Provukla sam ruku kroz vrata krletke i pomilovala ga po vratu.
Ja:-Ne mogu vjerovati da sam te zamalo zaboravila nakon svega što si uradio za mene ovo ljeto.Možeš li mi oprostiti?
Njegov lagani ugriz mog prsta je potvrdan odgovor.Sa smiješkom sam izvukla ruku i uzela krletku.Krenula sam.Okrenuh se na vratima da zadnji put pogledam ovu sobu.Sad mi se činila toliko primamljivom da je nisam htjela napustiti.Samo sam htjela leći na krevet i zaustaviti vrijeme.Ali ne,to ne mogu.Zatvorivši vrata požurila sam niz stepenice.Uletih u taxi.Sreća pa se taxist nije obazirao na Naru.Brzo je išao,baš onako kako volim.Iz predgrađa smo prelazili u malo naseljeniji dio Tokyja.Kuće su zamijenile zgrade.Ne idemo daleko,tek jedno sat vremena vožnje.Brzina taxija mi je pomogla.Nisam imala vremena ni pogledati život na ulici.Presavršeno.
Zaustavili smo se.Pogled mi se odvojio od prozora i okrenuo prema suprotnoj strani.Tu je stajala stanica u svoj svojoj slavi;velika i staklena.Bolo je u oči.
Izašle smo te iznijele prtljagu.Znala sam točno gdje trebam ići jer mi je on to objasnio.Majka je ostala zatečena mojim znanjem.Jedino moje objašnjenje je bilo:-Raspitala sam se.
Stara vrata čistača već zašla u starosti.Primijetila sam putnike koji su se čudili mojoj majci i meni.Uređene žene stoje pred ovakvim vratima kao da su od zlata.Moj pogled je otjerao njihov.Uvjerivši se da nema nikog uokolo uzela sam majku za ruku i uvela u sobu iza tih vrata.Čim su se vrata zatvorila za nama,buka se stvorila.Ne volim buku.Volim mir i tišinu.Vlak je stajao pred nama.Očekivala sam neku zvijer il barem malo bolji vlak od onog u Engleskoj koji vodi za Haeistings,ali moja očekivanja su propala.Vlak je bio isti,potpuno isti.Nije me bilo briga za izgled vlaka.Prebirala sam brzim pogledom lica u gomili u nadi da ću naići na ono koje tražim.Povukla sam majku.Čuđenje u njezinim očima nije nestajalo,ali ja nisam marila za to.Tražila sam ga.Gurala se kroz gomilu.Ljudi su se durili,al nisam se obazirala na to.U daljini se pojavi specifična smeđa kratka kosa sa visokim vlasnikom.Požurila sam.Ime je izletilo sa mojih usana:-Tame!!
Smeđokoso biće napravi okret.Zlatne oči me pogledaše i raširiše u veliki osmjeh.Povukla sam majku za sobom.Došla sam do njega.Moje lice potrage postalo je lice smijeha.Zastala sam i unijela mu se pogledom u oči.Uzvratio je još većim osmijehim.
Tam:-Vidim da si me uspjela prepoznati među ovom gomilo.
Ja:-Nije bilo teško.Jedini si visok ovdje.
Tam:-Je li to kompliment ili šala?
Ja:-Dajem tebi da saznaš.
Zagonetno se nasmjesio.
Tam:-A tko je ova dama?
Tek sam tad postala svjesna majčine ruke u mojoj.
Ja:-Majko ovo je Tam Drown.Tame ovo je moja majka,Aundy.
Tam:-Drago mi je.
Mama:-Znači ti si taj Tam o kojem moja kći cijelo ljeto bruji.Zadovoljstvo mi je.
Tam:-Nije valjda rekla nešto ružno?
Mama:-Ako smatrate hvaljenja na svoje ime ružnim,daću sve od sebe da to promijenimo.
Pogledao me upitnim pogledom sa malim podrugljivim smiješkom.Okrenula sam glavu da ne vidi naglo crvenilo na mojem licu.
Oglasila se sirena vlaka.
Mama:-Mislim da je vrijeme da idem.Draga…
Stala je predam i zagrlila me.Unijela je toliko osjećaja.Morala sam joj uzvratiti.Nisam znala da je ovako osjećajno biće.Ako ikad mognem provest ću sa njom mnogo više vremena nego inače.
Odvojila se.
Mama:-Čuvajte se.Tame,molim te,čuvaj moju malu djevojčicu.
Tam:-Gospođo,bit će mi zadovoljstvo.
Okrenula se i nestala u gužvi.Ta žena.Nedostaje mi već.
Tam:-Hoćemo li?
Okrenula sam se prema njemu.Stajao je na ulazu u vlak,jednom ruko držeći se za štangu dok je drugu pružio meni.Prihvatila sam je.
