The Promise
Ja:-Oprostite,da li ste vidjeli prefekta sa druge godine?Ne?Ok,hvala.
Trčala sam kroz akademiju nadajući se da ću uhvatiti Tama,a usput sam pitala skoro svakog tko je naišao da ga slučajno nije vidio.Lutala sam hodnicima,zavirivala u svaku otvorenu učionicu,gledala u mračnim kutovima,iza stupova,u blagovaonici,knjižari ali njega nigdje nije bilo.Vrijeme je brzo prošlo,već se spustila noć.Htjela sam odustati.Bila sam previše umorna.Čak i dok sam se vraćala u spavaonicu provjerava sam svaki zatamnjeni kutak,za svaku visoku osobu smatrala sam da je on.
Napokon,odlučila sam krenuti na neizbježno.Otići ću do spavaonice druge godine.Samo da bude tamo i na sigurnom.
Stube su se uvijale u krug kao i kod svake spavaonice.Stariji učenici su prolazili pokraj mene i dobacili začuđeni pogled.Da,znam šta su se pitali:“Šta ova mala radi ovdje?“,ali pokušavala sam gledati samo pravo.Ubrzo,pojavila sam se pred njihovim vratima.Bila su zatvorena,ali su se čuli glasovi.Nadala sam se da je jedan od njih pripada Tamu.Nisam još htjela ući iz glupog razloga.Prikupljala sam hrabrosti.Čudila sam se da mi je to i potrebno,jer za Tama bih ruku u vatru stavila.
Ja:-Još malo…Još samo minut…Još samo malo…
BUM!!
Ja:-Auć!!E pazi kuda ideš!!
-A ti pazi kuda stojiš.I zašto tu stojiš ikako?
Još sam trljala bolno mjesto dok sam ga gledala.Visok,plav,zgodan.Svršen.
Ja:-Akatsuki,ja…
Akatsuki:-O,e Lana,nisam znao da si ti.Jel sve OK?
Ja:-Sve je ok osim mjesta na kojem su me vrata bubnula.Mogao bi ih malo lakše otvarati.
Akatsuki:-A ti bi mogla stajati negdje drugdje osim pred vratima druge godine.Šta si uopće i radila ovdje?
Ja:-Tražim Tama,prefekta sa svoje godine.Znaš ga?
Akatsuki:-Gle,nisam nisam idiot da ne znam ljude sa svoje godine,a Tama zna pola akademije.
Ja:-Ok,nisu mi sad potrebne te informacije već mi je potreban Tam.Si ga vidio možda?
Akatsuki:-Nisam odavno.Mislim nije bio na tri zadnja predavanja danas,a rijetko da ih propušta,čak nikad.I ja sam se malo zabrinuo.
Ja:-A prije toga?Je li išta rekao?
Akatsuki:-Hmm…
Čekala sam.
Akatsuki:-Hmm…
Čekala i dalje.
Akatsuki:-Hmm…
Ja:-Jel to „Hmm“ zbilja potrebno?!Znaš li ili ne znaš?
Akatsuki:-Ček još tren da si prevrtim dan u glavi.
Čekala sam i počela se živcirati.
Akatsuki:-Ah,da.
Ja:-Napokon!!!
Akatsuki:-Ne prekidaj.Uglavnom,jutros nije bio baš neke volje.Nisam znao zašto jer mi ništa nije ni govorio.A kada je zazvonilo nije krenuo prema kabinetu već u potpuno suprotnom smjeru.Pitao sam ga gdje će,a on mi je jednostavno odgovorio da si ide razvjetriti misli.I to je sve što sam čuo od njega.
Ja:-Aaa,hvala puno.Ok,mislim da bi to bilo sve.
Akatsuki:-Znaš gdje je?
Ja:-Da,mislim da znam.
Akatsuki:-Super!Samo kada ga sretneš reci mu da njegov položaj prefekta visi na niti.To bi ga trebalo trgnuti.E,i da.Pozdravi Rav od mene.Hoćeš?
Ja:-Ha?A,a,budem.
Zadnjih nekoliko njegovih riječi nisam ni čula.Pretraživala sam u mislima sva mjesta na kojima nisam bila gdje bi Tam mogao biti.Silazila sam niz stube,gurnula po kojeg starijeg učenika(„Eee,pazi malo!!!“),ali nisam se zaustavljala.Tada mi je sinulo mjesto gdje bi on mogao biti.Kako sam bila glupa.To je trebalo biti prvo mjesto koje sam trebala obići.Moji koraci udarali su od pod velikog hodnika obasjanog mjesečinom.Hodnik je bio skoro prazan osim nekoliko učenika koji su se vraćali u svoje spavaonice.
Još malo,još samo malo i tu je.Još nekoliko koraka.Skrenula sam iz hodnika u peta desna vrata prije velikih vrata blagovaonice.Bila su otključana.Znala sam da je tu.Ova vrata su većinom pod ključem.Rav i ja bi smo ih znali potiho provaljivati kada smo htjeli odmora.Ušla sam.Val hladnoće se bacio na mene,ali znala sam da ovo nije ništa već još samo jedan hodnik.Male baklje su slabo osvjetljavale prostor.Trčala sam dalje.Postajalo je hladnije.Počela sam osjećati laganu hladnoću,ali nisam bila ništa sporija.Ubrzo,kraj hodnika se nazirao.U daljini vidjelo se bijelo svjetlo.Približavala sam mu se.Raslo je.Hladnoća je jačala.Nisam se obazirala.Trčala sam.Staklena vrata se prikazaše preda mnom.Kratko se zaustavim i naglo povučem kvaku.Hladni vjetar mi je zavijorio kosu.
Ja:-TAME!!!
Prilika je stajala naslonjena na rešetku balkona.Kosa joj se vijorila uz vjetar.Pogledom je gledala u uzburkano more.Nije se okrenula kad sam je zazvala imenom.Polako sam mu prišla.Prve pahuljice kiše topile su mi se na licu.Nisam se obazirala ni na onaj po kojem sam hodala.Polako i oprezno sam mu se približavala.Iako je snijeg šuštao pod mojih koracima on ga nije čuo.Prilazila sam sve bliže i bliže.Još samo jedan korak,jedan pokret noge i stajat ću uz njega.Da,još samo malo i otkrit ću problem.
Napokon,stala sam pored njega.Naslonih se na ogradu balkona i uradih što i on.Pogledom sam prelazila olujnim morem.Nije me toliko u ovom trenutku zanimalo koliko Tam.
Ja:-Koliko si već ovdje?
Tam:-Ne dugo.
Ja:-Akatsuki mi je rekao da nisi bio na većini satova.
Tam(smiješeći se):-Aki.Šta on neće sve reći.Zašto si me tražila?
Ja:-Zašto si se ti onako okrenuo od mene?
Tam:-Zašto te zanima?
Ja:-Zašto si se okrenuo od mene?!
Glas mi se čuo kroz oluju.Pogledao me zapanjenim očima.
Tam:-Gle,trenutno nisam dobro.Nešto se dogodilo što nisam planirao i nisam očekivao.
Ja:-Šta?
Tam:-Nije važno.
Ja:-Znaš da je važno!Reci mi,molim te.
Htjela sam mu uzeti ruku i reći da će sve biti u redu,ali bila je prohladna.Nije to bila hladnoća od ovog hladnog vremena i snježnih pahuljica.Bila je hladnija.Nikad nije bio ovoliko hladan.Još sam se sjećala našeg prvog dolaska na akademiju i njegove tople ruke.Ovo me je prepalo.Uzmaknula sam ruku.Pogledala sam ga zabrinutim pogledom.Nije dizao glavu.Znala sam da nešto nije uredu.Nešto zbilja nije uredu.
Ja:-Tam,zašto si ovako hladan?
I dalje je pognute glave gledao u more pod nama.
Ja:-Tame?
Tam:-Bolest.Posebna vrsta.
Ja:-Koja?
Tam:-Komplicirana i neshvatljiva.Nisam znao da postoji ikako dok se nisu počeli simptomi pojavljivati.
Ja:-Hladna koža?
Klimnuo je.
Tam:-I još nešto.Nešto što ne mogu prihvatiti.Što neću da prihvatim.
Ja:-Ali šta?
Uzeo me za ruku i nasmijao se.
Tam:-Ma nije važno.Samo oprosti zbog onog ponašanja.
Ja:-Ma hajde.Da sam prije znala šta ti je…
Tam:-Prijatelji?
Ja:-Uvijek i zauvijek.
Povukla sam ga sebi u zagrljaj.Svaka stanica tijela mi se ledila na dodir njegovog.Hladan dodir njegove kože prodirao je kroz tkaninu.Nisam htjela da me to odbaci od njega.Značio mi je više od hladne kože.Našla sam se u ledenom zagrljaju.Njegove ledene ruke obujmile su me oko leđa.Počela sam se tresti.Osjetio je te se odmakao.
Tam:-Hajde,i onako ti je hladno.
Uzeo me je za ruku.Išla sam polako iza njega.Nisam se mogla suzdržati.
Bacila sam mu se na leđa i zagrlila ga.Ostao je bez daha.
Tam:-Lana…
Ja:-Obećaješ?Uvijek i zauvijek?Usprkos svemu?
Oklijevao je.
Ja:-Tame…
Tam:-Ja…Naravno.Uvijek i zauvijek.(tiho govoreći)Usprkos svemu.
********
mozda budem jos nes trebala doraditi al ovo je za sada sve ^_^
ok sam da se ne zbunite....
radnja od proslog i pretproslog posta nije dan razmaka vec neko vrijeme....
ispiracam se sto nisam napisala na tom postu ^_^''''
