06.07.2008.

Svaki novi korak kao da je budio moje misli.Hladni snijeg pod nogama ulazio mi je u plitke cipele,hladna jakna me korila što se nisam presvukla,a oštri vjetar je donosio miris mora iz daljine.Zastala sam da ga prihvatim,da ga se nadišem…
Tam:-Lana,jel te stalno moram vući za ruku da bi se pokrenula?!Već ionako kasnimo,a ti si mokra.Još mi samo treba da se razboliš prvi tjedan.
Snažna,topla ruka uhvati me za dlan i naglo povuče.Tam,naravno.Njegova topla ruka mi je jedino davala znakove života u meni.Na njegov dodir krv mi je ponovno protekla venama,srce je postalo svjesno svoje snage,a udovi svoje zadaće.Poslušali su ga i napravili pokret,pokret koji se polako pretvarao u trčanje.Trčali smo za ostalima koji su uvelike bili ispred nas.Žurili smo.Snijeg je i dalje padao i pronalazio svoj put do mog tijela.Osjećala sam hladnoću,ali nisam se obazirala na nju.Svaka stanica mog tijela bila je fokusirana na jedinu toplu točku koja mi dodiruje tijelo.Da,toplina te ruke je čudotvorna.
Hodali smo,ostajali sami iza drugih,gubili se u bjelini dana.Požurivao me je,a ja sam ga pokušavala slušati.Miris mora je sve više jačao u zraku.Nešto se probijalo do mene,neki zvuk,poznati zvuk,zvuk za kojem težim.Da.Valovi.I stijene.
Uskoro u svoj ovoj bjelini koja para oči pokaže se obris neke građevine.Rasla je svakim našim korakom.Htjela sam joj se približiti jer sam znala da su stijene i valovi u blizini nje,jer sam htjela slušati taj zvuk,htjela sam nestati u njemu.
Tam:-Dakle,Lana,dobrodošla na Cross Akademiju.
Nabacio je smiješak kada je vidio kakva sam,mokra i promrzla.
Građevina se napokon pojavila pred nama.Velika,prelijepo uređena sa prozorima iz nekog prošlog stoljeća te snježnobijelim vrtom koji postaje prelijep u proljeće.Krov je bio tamne plave boje koja je odskakala od okoline kao i okviri prozora.Gledala sam i ostajala zatečena.Ta građevina je davala do znanja koliko je poštovana i stara te je tako i odisala.
Tam:-I kako ti se čini?
Ja:-…
Tam:-Hajde,ulazi.
Željezna vrata se otvoriše. Predamnom se pojavi dug,uzak i visok hodnik obasjan bakljama koje su visjele na zidovima.Davale su sablazan osjećaj jer pred nama je bila tama,sve dok netko ne bi prošao pored iduće baklje.Da se nisu čuli koraci učenika ovo bi mjesto bilo idealno.Taj mir i tišina.Spoznaja da te okružuje samo tama,da si slijep na ostatak svijeta,na patnju koju on donosi sa sobom.Bila bih svjesna samo svog bića i svojih misli.Ništa im ne bi smetalo.Moje tijelo bi bilo mirno kao da više ne postoji.
Oči bi bile imune na svaki tračak svijetla,uši na svaki ton.Miris više ne bih ni osjećala,izgubila bih osjećaj za okus.Sve bih prepustila umu,cijelo svoje biće.Za neke izgubljena,za sebe nađena,slobodna.
Došli smo do kraja hodnika.Pred nas iskrsnuše visoka vrata koja su nestajala u tami visina.Otvoriše se.Očekivala sam nešto kao Haeistings,al dobila sam potpuno suprotno.Umjesto 4 stola pojavila su se samo 3.Logikom sam pretpostavila da je po jedan stol za svaku godinu provedenu na akademiji.Dvorana također osvijetljena bakljama,samo što je otkrivala svoju suvremenost naspram Hogwartsu.
Učenika nije bilo onoliko koliko bi sam očekivala.Zapravo bilo ih je toliko malo da sam pomislila da ovo nije akademija.Al prvi pogled vara.Moj drugi pogled je zaključio da se niti jedan učenik iz Haeistingsa ne može sa njima mjeriti.Njihova aura je pokazivala dostojanstvo i ljepotu njihovih bića.Pogled im je parao po nama,novopridošlicama.
Ostala sam stajati uz vrata.Nisam znala za koji stol da sjednem jer nisam ni znala koja sam točno godina.Nisam ni Tama pitala koja je on godina.Jednostavno,zaboravila sam i ostala sama.Vidjela sam da me neki pogledavaju,vjerojatno smiješeći se mojoj mokroj odjeći.Ne zamjeram im.Sama sebe smatram podrugljivom u ovome.Naspram njima ja sam samo prosjak na vratima.
Približi mi se neki dečko.Zaključila sam po njegovu hodu jer sam spustila pogled od srama.Težak i previše glasan.Nije Tamov.U njega jest glasan ali sigurno nije težak kao ovaj.Približavao se.Nisam digla pogled.Previše me zaokupilo jedno mjesto na podu.
-Mogu li ti pomoći?
Bila sam prisiljena podići pogled.Od hlača crne boje do sakoa pa sve do njegovog lica.Kosa srebrne boje,koja se presijavala na svijetlu baklji.Imala sam osjećaj da se vijori na vjetru koji pokreće vatra.Intenzivna boja plavih očiju prodorno je gledala u mene.Ostala sam zbunjena.
-Primijetio sam da si nova,pa me Raven natjerala da ti pomognem.
Mahnuo je glavu prema prvom stolu s lijeve strane.Djevojka ružičaste kose mi je uzvratila osmijehom.Sjaj njezinih zubi kao da je osvjetljavao dvoranu.Nisam se usudila pokazati svoje zube koji su nedostojni tog osmijeha.
-Inače,dobrodošla na Cross Akademiju.Znaš li koja si godina?
Jedini moj pokret bijaše jedan kratak zamah glavom u znak negiranja.Počešao se iza uha.
-Uff,to će biti mali problem.Sad ćemo mi to riješiti.Pričekaj malo.
Otišao je kroz vrata.Primijetila sam da sada više učenika gleda u mene pa sam se pokušala bezuspješno skriti iza jednog stuba okrenuvši im leđa.
Nisam dugo čekala.Vratio se sa još nekim gospodinom.Njegov izgled mi je prikazivao osobu koja je u duši još dijete.Nasmijao se čim me je ugledao.
-Znači,ti si naša nova učenica.Lana Maundrell ako se sjećanje nije izdalo.Ja sam tvoj novi ravnatelj Marco Cross.Zbilja mi je zadovoljstvo primiti te u Cross Akademiju.
Srdačno mi je stiskao ruku.Moja ruka u njegovoj je jednostavno olabavila.Pokazivala sam neku vrstu zbunjenosti.Zamišljeno me je pogledao.
-Hmm,šutljiva je.Da joj nisi uradio nešto,Akatsuki?
-Vjerujte mi,nije bila ništa više razgovorljivija sa mnom.
-Hmm,morat ćemo to riješiti.Ali,dušo sada ću te morati predstaviti ostatku akademije zato ću te moliti da se ne ljutiš na mene.
Ja:-U-uredu.
-Odlično,ipak zna govoriti.Dođi.A ti Akatsuki možeš slobodno za stol.
-Uredu,ravnatelju.Bilo mi je zadovoljstvo,Lana.
Ja:-Također.
On je odlazio,a mene je ravnatelj vodio kroz sredinu dvorane do druge strane na kojoj je bila mala uzvisina.Natjerao me je da se popnem te se okrenuo prema ostalim učenicima.Iz ove perspektive bilo ih je puno više.Prozborio je.
-Dragi moji studenti,želim vam predstaviti novu pridošlicu na našu dragu akademiju.Molim vas da jednim pljeskom pozdravite Lanu Maundrell.
Pljesak se prelomio dvoranom dok smo nas dvoje stajali na toj uzvisini;ja sva mokra i ponižena zbog mog izgleda pred njima,a on zadovoljan svojim kratkim govorom i pljeskom ostalih učenika,a to je pokazivao stišćući mi rame.Podigavši ruku pljesak se umiri.
-Dakle,ona polazi 1. godinu,na ovoj razini akademije tako da mi je želja da je dobro primite među sobom,pogotovo vi s prve godine.Tako,mislim da je to dovoljno.Molim da se donese večera.
Kao da su izašli iz zidova,sluge donesoše večeru.Za tren oka,stolovi su bili krcati hranom,ali nitko nije žurio.Kao da su već siti.
Ravnatelj:-Hajde,Lana,idemo te izvući iz te mokre odjeće.
Držeći me i dalje za rame odvuče me kroz jedna od mnogih vrata dvorane skrivenih iza stupova te me uvede u neku prostoriju.Jednom od služavki reče da donese odjeću za mene.Služavka me samo pređe pogledom i ode.Ubrzo se vratila ne samo s odjećom već i sa češljem i fenom.
Služavka:-Molim Vas,ravnatelju da izađete na tren.
Marco:-A,naravno.Lana,čekam te pred vratima.
Izađe.
Služavka:-Ne brini se ti ništa,dušo.Brzo ćemo te srediti.
Prvo mi je skinula gornji sloj odjeće tako da sam ostala samo u trenerki i kratkoj majici.Nevjerojatno brzo mi je sredila kosu.Imala sam osjećaj da je mekša nego prije.
Služavka:-Izvoli(pružala mi je odjeću).Izaći ću pa samo pokucaj na ova vrata(pokaže na njih) kada se presvučeš.Uredu?
Ja:-Uredu.
Nasmiješi se i izađe.Ostala sam sama.Presvukla sam se na brzinu.Odjeća je za razliku od one u kojoj sam se pojavila bila suha i topla.Gornji dio bijaše crni sako dugih rukava,a donji crni minica te crne dokoljenice koje su sezale iznad koljena pa skoro sve do kraja minice.Iako se činilo laganim,odjeća me je grijala.Pokucala sam na zakazana vrata.Ona ponovno uđe.
Služavka:-Paše li?
Ja:-Naravno.Kako se pogodili broj?
Služavka(nasmiješi se):-Imam iskustva sa time.Izvoli čizme
Spustila je kutiju pred mene.Otvorila sam je i izvukla smeđe čizme koje su mi sezale do malo ispod koljena.Kao skrojene za moju nogu.Dala mi je češalj.Prošla sam njime kroz kosu te joj ga vratila.Stala je i pogledala me.
Služavka:-Odlično!!Tako je već bolje.Sam možeš ići.
Ja:-Puno vam hvala,zbilja.
Služavka:-Ništa,dušo.
Pogladi me po obrazu i uputi prema vratima.Uzdahnula sam i izašla.Ravnatelj je stajao uz njih.Njegov zbunjeni pogled mu je odavao da me nije prepoznao.Kad je shvatio tko sam osmijeh mu se razvukao licem.
Ravnatelj:-E ovako je već bolje.Sad se ne moraš skrivati.Hajde,idemo večerati.Ostalo je još dosta hrane.
Uhvati me za rame i odvuče do prvog stola s lijeve strane.Sjela sam na kraj.Primijetila sam da me mnogu gledaju.Nisam se usudila podići glavu pa sam nastavila zuriti u tanjur postavljen ispred mene.Glad me nije hvatao tako da hranu nisam dirala a i bila sam previše zaokupljena pokušajem da zanemarim sve poglede koji su me gledali.Imala sam osjećaj da me probadaju.
Tam:-LANA!!!!GDJE SI SE TI IZGUBILA?!?!
Taj glas proparao je djelomičnu tišinu dvorane.Vidjela sam ga kako ulazi u dvoranu sav mokar i sa snijegom u kosi.Dovukao se do mene teškom koracima od kojih se tresao pod dvorane.
Tam:-Dobro gdje si bila?!Već sam se počeo brinuti da te mećava zamela.Šta bih ti onda roditeljima rekao.Već sam ti majci obećao da ću paziti na tebe.Kad te nisam vidio među prvim razredima izletio sam da te tažim.
Ja:-Pa,čovječe,išla sam se presvući.Zar si zbilja očekivao da ču provesti večer u mokroj odjeći.Misli.
Tam(češući se iza uha):-A da.
Lana:-Tako.Jesmo se sad sporazumjeli?
Tam:-Aha.Sve ok.
Izgledao je kao da mu je pao kamen sa srca.Nasmijao se onim smijehom koji i meni izmami osmijeh na usne.Ali nije dugi trajalo.
Tam:-Zašto ti je tanjur prazan?
Ja:-Nisam gladna.
Tam:-Šta nisi gladna?!Uzimaj.
Počeo mi je sam stavljati hrane na tanjur.Tek kad je bio pun zastao je.
Tam:-Tako.Izvoli sad pojesti sve to.
Ja:-Neću ni pola uspjeti.
Tam:-Koliko možeš,al kad se vratim da barem vidim da si dirnula nešto.
Ja:-Uredu,a sad briši.
Tam:-Uredu,uredu.Idem.
Onako mokar sjeo je za srednju stol i uzeo jesti.Nisam znala da jedna osoba može onoliko pojesti.Zagledala sam se u svoj tanjur.Pojela sam komadić od svega.Nisam imala volje za dalje.Što se večera više oduživala to mi je postalo mučnije,teže podnositi okolinu.Svi ti glasovi,to mumljanje i potajno šaputanje,da to je škodilo mojim osjetilima.Jedina spoznaja koja mi je pomogla bijaše ta da je ovdje tiše nego u Haeistongsu.Znala sam da ću ovo mjesto brzo zavoljeti.
Ravnatelj:-Dakle,sad kada smo se svi najeli mislim da je vrijeme da pođete u svoje spavaonice.Prvi razred će povesti jedan od prefekata,dok će drugi uputiti ostale razrede u njihove spavaonice.Ugodnu noć.Naspavajte se kako biste bili svježi za sutrašnji dan.
Nabaci smiješak i polako ode prema jednim vratima i nestane iza njih.Svi se ustadoše od stolova i krenuše prema vratima.Još sam sjedila.Spoznaja da ću ostati sama u velikoj dvorani mi je godila.Sva ta širina bi se ispunila mojim mislima i ništa ih ne bi omelo.
Tam:-Lana,hoćemo li?
Stajao je do mene i dalje mokar.Zašto se nije presvukao?
Ja:-Ha?
Tam:-Pa vodim tvoju godinu u spavaonicu.Misliš li sa njima?
Ja:-Ti si prefekt?
Tam:-Ne,ti si.Vidiš mi ovo oko ruke?To je znak prefekta.Hajde,ustaj se il će ostali zalutati.
Nisam imala drugog izbora.Htjela sam ostati ovdje sama,ali kasnije ne bih uspjela naći spavaonicu.Pošla sam za njim.Prolazili smo kroz onaj hodnik.Doživljaj se vraćao.Ali kad je skrenuo kroz jedna vrata koja su bila skrivena iza supova sve je nestalo.Stigli smo ostale.Tam je otišao na vrh kolone,dok sam ja ostala u pozadini.Iza vrata pojavilo se kružno kameno stepenište.Udaranje naših čizama odbijalo se od stepenište i od zidove.Vani se smračilo.Uspjela sam razaznati pahuljice snijega koji je još padao.Nevjerojatno,rujan a već sniježi.Kako hladan može biti svijet ovako rano.
Kolona je stala.Stigli smo.Tam ih je otvorio i uputio nas unutra.
Tam:-Dakle ovo je vaš dnevni boravak.Ovdje provodite dane,pišete zadaće i sve šta je potrebno.
Začudila sam se udobnošću dnevnog boravka.Vatra u kaminu,baklje uz zidove,sag i sofe koje su odisale udobnošću.Crvena i smeđa boja su prevladavale.
Tam:-Ove stepenice vas vode do vaših spavaonica.Desno su muške,a lijevo ženske.
Poveo nas je.Dečki su zastali kod svoje i Tam je ušao sa njima,dok smo mi djevojke čekale.Ubrzo se vratio.Poveo nas je uz još jedno kratko stubište do naših vrata.Otvoriše se.
Mala,udobna spavaonica se pojavi pred nama.Sve su odmah počele zauzimati krevete,bacale se na njega u znak da njima pripada.I dalje sam stajala kod vrata,previše zbunjena brzinom kojom su zauzele krevete.Pogledom sam tražila jedan slobodan,ali nigdje.Imala sam osjećaj da su zaboravili na novu učenicu.
Tam:-Sve uredu?
Ja:-Nema više niti jedan slobodan krevet.
Tam:-Naravno da ima.Uspjeo sam ti sačuvati jedan.Dođi.
Uzeo me za ruku i dovukao kroz spavaonicu do nekih vrata.Otvori ih.Iza njih se ukazao mali sobičak sa jednim krevetom,radnim stolom,ormarom i foteljicom pokraj prozora.
Tam:-Svaka spavaonica ima ovakav jedan sobičak u slučaju da dođe neki novi učenik tijekom godine.Ali sam zatražio ovo za tebe jer znam koliko voliš biti sama.
Ja:-Ja…
Pogledala sam ga.Blistao je.Smiješak mu je bio na usnama.Oči su se caklile i same se smiješile.Zagrlila sam ga što sam snažnije mogla.Ruke su me počele boljeti od stiska.Imala sam osjećaj da je ostao bez daha,ali mi je uzvratio.Njegovi rukavi mokri od snijega hladili su mi kožu.S još napola mokre kose kapi su mi padale na lice mješajući se sa suzama.Voda s njegove odjeće pordla je do mog tijela.Bilo mi je hladno ali nisam ga htjela pustiti.Nisam ga htjela izgubiti.Bio mi je sve.