23.06.2008.

Ušli smo u najzadnji kupe koji je bio prazan.Prijalo mi je.U hodniku je bila samo buka,buka,buka.Uši mi nisu naviknute na toliku galamu koju sam tad doživjela.Tišina,moj najbolji suradnik.Ali koliko god meni to smetalo,Tamu je izgleda zbilja odgovaralo.Zastao je gotovo sa svakim učenikom većim od mene(zaključila sam da su Tamovo,moje godište ili čak stariji),zavirio u skoro svaki kupe potežući mene za sobom i predstavljajući me.Nisam ni na koga obraćala pažnju.Nikome nisam zapamtila ime već sam ih sve pogledala staklenim pogledom koji ih je,čini se uvrijedio,ali Tam to nije ni zapazio.Nastavio je po svome.Sve tako do kraja vlaka.Napokon smo sjeli.Nas dvoje.Počeo je pričati.Zaključila sam to po micanju njegovih usana,ali o čemu je pričao,ne znam.Nisam obraćala pažnju.Gledala sam kroz prozor.Prizor je bio predivan.Ta brzina,koja odnosi sa sobom sve i stvara mučninu,godila mi je.Promicanje zgrada me impresioniralo.Tek krajičkom oka uhvatila sam otvaranje vrata kupea.Ušli su neki ljudi.Zašto je takav,nije mi jasno,ali Tam me predstavio ostalima,a ostale meni.Nabacila sam smiješak.Ušlo u jedno uho,kroz drugo izašlo;njihova imena,njihov izgled,njihovo lice,sve je u djeliću sekunde odnijela sa sobom brzina vlaka.Sjeli su s nama.Očito ih je Tam pozvao.Ne zamjeram mu.Trebalo mu je društvo,a ne mrtvo stvorenje poput mene koje ne haje ni za što što pređe preko njegovih usana,kome je tišina najbolji prijatelj,koje mu je samo teret.Pogledala sam ga.Pričao je.Nisam slušala.Ostali su ga pažljivo pratili.Počela sam mu zavidjeti.Riječi su mu glatko tekle preko usana,očima je dočaravao svoju priči,rukama pokazivao pokrete,osmijehom ih očaravao,a izrazom tuge obuzimao.Njihovo zanimanje za njega je bilo čarobno.Ostajali su bez daha od čuđenja ili bi se nasmijali na neku njegovu riječ.Na tome sam mu zavidjela,na sposobnosti očaravanja ljudi.Sjetila sam se kako je tom svojom sposobnošću očarao mene.

Mama:-Ali,dušo,zbilja nije potrebno.
Ja:-Majko,to je moja želja.Molim te,pusti me.
Mama:-Zašto,zašto se želiš ispisati iz Haeistingsa kada možeš tamo bez ikakvih problema nastaviti školovanje u njemu.Već ideš 4 godine,naviknuta si na tu školu,…
Nastavila je dalje.Moja pažnja se sad posvetila mojim mislima.Zvukovi okoline su nestali.Oglušila sam.Biće je i dalje nastavilo.Tišina.Da,tišina u mojim mislima.Moj pravi dom.

Otac:-Draga,pozvani smo na prijem kod mojeg suradnika.Nadam se da si te volje da ideš kao moja pratilja.
Mama:-Naravno.Ali,dragi imamo li mi koristi od toga?
Otac:-To je obična zabava sa samo nekoliko pozvanika,a pozvana je cijela obitelj.Lana?
Tek kad je moje ime izustio pažnja mi se usmjerila na njega.
Ja:-Molim?
Otac:-Pozvani smo na prijem,ali idemo kao obitelj.Nadam se da ti paše.Gospodin ima sina koji pohađa Cross akademiju i mislim da je stariji od tebe godinu dana.Nadao sam se da bi te mogao malo upoznati sa njom.
Ja:-Uredu.
Otac:-To je moja djevojčica.Dakle,draga,prijem je za 5 dana u njihovu domu...
Nestala sam.

Predamnom se pojavila vila koja je počivala na stijeni koju je u dubini more godinama oblikovalo.Kako je bila noć,činilo se sablasno,strahovito.Valovi su to još više dočaravali.Željela sam ostati tu,otići do stijena,sjesti,slušati,i na posljetku…
Mama:-Dušo,treba li ti išta?
Ja:-Sve je uredu.
Došli smo pred ulazna vrata,velika i hrastova.Znala sam da me jedan korak dijeli od blaženog mira u kojem se čuje jedino udarac valova do bučne glazbe,žamora ljudskih glasova i,općenito,svemu što ne volim.Vrata se otvoriše.Ušli smo.Valovi su nestali.Buka.Žamor.Glava mi je pucala.Znala sam da je to to i da se sad moram jedino skoncentrirat da se prilagodim okolini.
Otac:-Ah,Ivan.
Čovjek koji nam je dolazio u susret se nasmije.Očito je to on.Srdačno se rukovao sa mojim ocem.
Ivan:-Zahvaljujem što ste uspjeli doći,Carlel.
Otac:-Molim vas,zadovoljstvo je naše.
Ivan:-Dakle,ovo je vaša obitelj.
Otac:-Da.Ovo je moja žena Aundy i kćer Lana.
Pognuo je glavu u znaku pozdrava te nas odmjeri pogledom.Kao da traži neku grešku na našim bićima.Uzvratila sam mu istom mjerom.Moj pogled ga je očito iznenadio te je svoj skrenuo na mog oca.
Ivan:-Molim vas,dozvolite da vas upoznam sa svojom obitelji.
Krenuo je prema mjestu većeg žamora.Energija mi se crpila svakim povišenim tonom drugog,pogled slabio od svijetla,hod usporavao od sline vibracije koju su proizvodili oni koji su napunili sobu,gubila sam se.Stali smo.
Ivan:-Ovo vam je moja žena Nimrodel i sin Tam.
Patnički sam podigla pogled.Već mi se dovoljno mračilo pred očima.
Šok.
Prva stvar koju sam vidjela bile su zlaćane oči koje su mi iznenada vratili energiju.Počela sam disati.Život mi se vraćao.Nastavila sam gledati u njih.Gubila se u njihovim dubinama hvatajući se za svaki njihov novi odsjaj.Nisam htjela prestati.Nisam imala snage.Previše sam se vezala za njih.
Otac:-Lana,da li je sve uredu?
Tek tad sam pogledala ostatak lica.Trebala sam znati da odsjaj očiju ne nestaje u njima već da se poteže cijelim licem tog bića.Progovorilo je.
Tam:-Nadam se da te nisam nečim povrijedio,ali ako jesam primi moju iskrenu ispriku.
Lana:-Nisi me ničim povrijedio,ali i da jesi isprika nije potrebna jer bi ti bilo oprošteno.
Tam:-Ničime nisam zaslužio takvu pohvalu,ali zahvaljujem.
Nabacila sam prvi smiješak te večeri i on ga je uspjeo izmamiti.Otac je ostao zatečen našim razgovorom i mojom sposobnošću govora u društvu.
Tam:-Vidim da ti ne paše ova gužva,pa bih te izveo do stijena.
Samo jedan pogled u te oči me je očarao.
Ja:-Naravno.
Odmah sam znala da smo na neki način povezani.Znala sam da mi je prijatelj.Otvorio je vrata i ušli smo u noć.Valovi.

Tam:-Lana,hoćemo li?
Misli su nestale.Ponovno sam se našla u dubini tih očiju.Uspjela sam se izvući iz njih.Kupe je bio prazan.Ponovno smo samo nas dvoje.
Tam:-Stigli smo.Hah,ludice,nisi se ni presvukla.Nema veze.Hajde,već su skoro svi otišli.
Ustala sam se bez riječi još donekle zatočena u svojim mislima.
Tam:-Izvoli.Da ne zaboraviš.
Dobacio mi je torbu.
Ja:-Hvala.Mislim da bih teško preživjela njezin gubitak.
Tam:-Ubuduće pazi jer neću uvijek biti tu.
Ja:-A znam da ću je kad-tad zaboraviti.Plavuša u duši.
Nasmijao se.Krenuli smo.
Tam:-Hajde,požuri.I nemoj pasti iz vlaka.
Izgovoreno kada sam već tresnula.Tur mi je pucao od boli.Glasan smijeh je to popratio.
Tam:-A,čovječe,ako postoji netko smotaniji od tebe volio bih ga upoznati.
Ja:-Kad ga upoznaš,prenesi mu moje pozdrave.A sad mi pomozi da se ustanem.
Tek kad me je podigao osjetila sam nešto mokro pod jaknom.Jasno.Pala sam na snijeg.Nisam ga ni primijetila tijekom putovanja.Ni pahuljice koje su udarale od prozor dok smo putovali.Ni bijelu okolinu,ni tamne oblake.Ništa.Gledala sam,ali nisam vidjela.Oči su varka.