20.11.2008.

Hodnicima su odzvanjali moji koraci.Sve je bilo hladno,pusto i tamno.Snijeg je prekrio prozore do vrha,a jedinu svjetlost je bacala pokoja još upaljena baklja.Iako nije bila mjesečina,snijeg je obasjavao hodnike svojim sjajem.Blijedo svjetlo ostavljalo je mrlje po podu.Zrake su izgledale kao zrake Sunca koje se poslije kiše probijaju kroz oblake;jako,sjajno,u snopu kupalo Zemlju.Bježala sam od njega koliko god ono predivno bilo.Moglo me je otkriti i skinuti moju masku,godinama pažljivo čuvanu.Razorilo bi me u dušu.Zbog nje sam još prisutna na svijetu.Ona…ona me čuva kao što majka čuva svoje djetešce od zla zagrlivši ga,želeći patiti umjesto njega.Znala sam taj osjećaj jer sam ga osjećala na dva načina.Majka i maska…dva različita,a tako slična pojma.Čuvari.
Preda mnom su se pojavila drvena vrata.Po izgledu stara,izlizana,oštećena.Tko zna koliko godina prebivaju na istom mjestu te koliko je duša prošlo kroz njih.Posegnula sam za kvakom i povukla je preda tlu.Vrata se otvoriše.Dok sam ih polako vukla prema sebi iza mene se odjednom čulo šuštanje plašta.Refleksno sam se okrenula,ali gledala sam u prazno,u tamu.Da li sam toliko bila povučena u misli da sam počela umišljati stvari?Pamćenje na to odmah je utihnulo.Bilo je nevažno i opterećavajuće.Vratila sam pogled vratima iza kojih je stajalo zavojito stepenište,kao i u svakoj kuli.Ali za razliku od ostalih na kojima su mogle hodati i po 3 osobe,ove su bile toliko uske da bi jednoj osobi trebala koncentracija da ne padne sa njih.Pribijene uza zid,uvučene u njega,strme i izlizane…jedan pogrešan korak značio je korak u smrt.Svatko bi se pri prvom pogledu pametno okrenuo i ostao nešto duže na životu.Krenula sam uza njih.Nije mi prvi put da ih koristim te sam se dovoljno istrenirala da bih ih mogla proći bez trunke koncentracije.Naizgled klimavo,penjala sam se njima.Nisam niti jednom zapela niti jednom poskliznula niz skliske pločice niti jednom posustala,sada i nikada.Kraj se nije nadzirao.Vrh je bio zavijen tamom. Korak po korak sam se približavala cilju.Korak po korak…Ubrzo pade na mene zraka čudne svjetlosti.Podigoh pogled da je vidim.Da,moj cilj je bio blizu.Nisam mijenjala ritam koraka iako sam htjela što prije doći do vrha.Približavala sam se,svaka nova stepenica me je vodila bliže svjetlosti.Postajala je jača i jača.Oslijepila me.Tada sam znala da sam tu.Zatvorila sam oči,napravila korak u lijevu stranu i stala na ravno.Oči su mi se privikle na jakost svjetlosti nakon sve ove tame.Naglo ih otvorih te postah svjesna okruženja.Kružna prostorija od jedva metar i pol širine i dužine,umjesto zida obavijena staklom,sa kamenim podom nadvila se nad stijenama.Najviša od svih kula na Akademiji,godinama prkosi prstu vremena i svime onim šta ono sa sobom donosi.Temperatura je uvijek bila ispod ništice u bilo koje doba godine.Nije mi smetalo.Lagano sam se spustila na pod i sjela na kaput.Debeo,mekan i topao pružao mi je zaštitu od hladnoće.Okružena mećavom i s olujnim morem ispod sebe davalo mi je zaštitu.Bilo je prelijepo sjediti u tom svjetlu.Čula sam udaranje valova o stijene.Tako blizu,a tako daleko.Odvojena od ostatka svijeta,osjećala sam se sigurno,vrlo sigurno.Imala sam osjećaj da će mi se srce rasprsnut od osjećaja sigurnosti.Ja,ja i ja(I,Me & Myself) je bilo prisutno.
Nešto je prohujalo ispred stakla,nešto u obliku crnog plašta.Čak sam mogla čuti i šuštanje plašta,ako je i bio plašt.Zvuk mi je bio poznat.Prizvala sam sjećanje nazad.Isti zvuk kao i onaj koji sam čula na dnu stepeništa.Prošlo je opet.Oluja mu nije smetala.Probijalo se kroz njega kao kroz zrak.Šuštanje plašta je ostalo za njegovim prolaskom.Čekala sam ponovni prolazak.Pripremila sam se.Nisam htjela ostati iznenađena.Nije ga više bilo…Barem sam tako mislila.Ponovno sam čula šuštanje.Očekivala sam da opet prohuja oko kule.Pokušala sam se pomiriti sa činjenicom da je Akademija dom duhova.Šuštanje se pojačavalo ali ništa se nije prikazivao pred mojim očima.Počinjala sam biti zabrinuta.Odjednom,bez mog očekivanja,plašt se pojavio predamnom.Crn,dug prekrivao je osobu,biće,demona do dna.Prestala sam disati.Srce mi je počelo luđački tući.Skamenila sam se.Prizivajući i zadnje atome hrabrosti koji su bili prisutnu u meni uspjela sam pokrenuti ruku.Krenula sam prema plaštu koji je i dalje mirno stajao,bez niti jednog pomaka.Uhvatila sam ga na mjestu gdje bi trebala stajati podlaktica te naglo povukla.Predamnom se ocrtavala djevojka duge tamnoljubičaste kose u školskoj uniformi.Njezin nježni lik bio je blijed,providan.Imala sam osjećaj da mogu vidjeti kroz njega.Svoje do sada zatvorene oči je otvorila i podigla pogled prema meni.Crno-crvene oči su me pogledale.Naježila sam se.Nisam znala zašto.Postala me je svjesna,nasmijala se i nestala u djeliću sekunde.Kako je ona nestala i ja sam za njom.Omamila me nečim meni nepoznatim.Izgubila sam svijest.

****************************************************************
-Meni se zbilja ne da ponavljati činjenica da ova cura nije pri sebi.Otići na ovako mjesto bez mene.Ali neee,gospođica se umislila i krenula sama,a mene ostavila u krevetu da spavam kako bih doživila šok u trenutku kada bih shvatila da je nema pokraj mene.Hej,Lana,DIŽI SE!!!!
Nečije ruke su me snažno prodrmale.Do mozga mi je doprla činjenica da čujem zvukove iz okoline.Znala sam da se nema smisla pretvarati.Pospano sam otvorila oči i val umora je pao na moja pluća.Nadvijenu nad mojim krevetom ugledala sam mutnu sliku Raven.
Rav:-Bilo je i vrijeme.
Htjela sam joj nešto reći,makar riječ,ali glas nije mogao izaći iz mene.Jednostavno nisam imala dovoljno zraka za ispustiti zvuk.Sve sto sam u tom trenutku mogla raditi bilo je tiho,kratko i nečujno disanje.Pogledala sam je molećim pogledom.
Rav:-Ček,idem po liječnika.Rečeno nam je da mu javimo kada se probudiš.Ostani ležati i ne mrdaj se iz tog položaja.
Polako se nagnula,poljubila me u čelo,osmjehnula se i polako izašla iz sobe.Ispratila sam je pogledom.U trenutku kada su se vrata zatvorila,do misli mi je prodrla jedna činjenica koju je izgovorila.Rekla je:-Rečeno nam je-,množina.Čula sam komešanje u kutu sobe.Polako sam se počela uzdizati na laktove.
-Da se nisi usudila.
Zastala sam u položaju u onom trenu kada se ta rečenica izgovorila iako sam jedva uspjela natjerati mišiće na rad.Prepoznala sam glas.
-Dakle,dakle,mala djevojčica odlučila nas sve zabrinuti svojim naglim nestankom kako bi dokazala svoju buntovnu stranu.Tipično.Nimalo pametno ni razborito.Zašto me to ne čudi?
Prilika Tama stala je naslonjena na donju stranu kreveta.Gledao me je pogledom kao da sam učinila nešto protuzakonito i da jedva čeka izreku moje kazne.Osmijeh mu se nije skidao sa lica.Krenuo je prema stolici koja je stajala do kreveta.Vjerojatno ju je Raven tu postavila.
Tam:-Dobro došla u svijet budnih.
Sjeo je na rub mog kreveta i dalje me gledao sa onim smiješkom.Da nisam u ovom stanju vjerujem da bi već letio sa bolničkog prozora.Barem ne bih bila sama u sobi.
Tam:-Vjerojatno se pitaš koliko si dugo spavala,koliko smo Raven i ja proveli vremena uz tvoj krevet,neke novosti iz škole,...Samo da napomenem da će Raven tu brigu uzeti na sebe.Zbilja ne želim pričati zadnje tračeve.Dakle,spavala si ni više ni manje nego mjesec dana.Što god da je bilo razlog tvog padanja u nesvijest,upalilo je.I svaka čast onome koji je to radio jer ipak je dokazao da postoji način ušutiti Raven na neko vrijeme.Zbilja mi je počela ići na jetru.Si ti svjesna da je ona svaki dan dolazila do tebe da vidi da nije slučajno,nekim pukim slučajem propustila tvoje buđenje.Većinom bi je izbacili zbog burnih reakcija na medicinske sestre da se ne brinu dovoljno o tebi.A ja sam te,brojeći i ovaj pu,posjetio 3 puta.Dobro,neću lagati i reći ću 2.Zapravo,očekivao sam da ćeš se danas probuditi.Uz to,mislim da trebamo razgovarati.
Izraz lica mu se naglo promijenio.Nisam mu mogla reći potvrdan odgovor.Jednostavno sam klimnula.
Tam:-Uredu.Slušaj me sad pažljivo šta ću reći.Pod jedan-nikad,ama baš nikad ne napuštaj spavaonicu noću bez nekoga koliko ti se god bezazleno činilo.Nikad nisi sigurna to je još vani osim tebe.Pod dva-šta god da te je napalo nije ljudske prirode.Ništa što ljudsko tijelo stvori ne može prouzročiti tako dugu komu.Tkogod ili šta god te napalo nije čovjek. Opet te upozoravam da nikad nisi sigurna da si sama.Pod tri-nije bilo nikakvih dokaza da je na tornju osim tebe bilo još nekoga,ali su liječnici zaključili da tvoja koma nije uzrokovana nekom nasljednom bolešću i nije uzrok tvog organizma.Jedina činjenica koja preostaje jest ta da nisi bila sama.
Klimnula sam,energično sam klimnula.Tamove oči počele su luđački prelaziti preko mojih.Možda je uzrok tome slabost mog tek probuđenog organizma,ali mi se učinilo da sam nazrela strah u njima.
Tam:-Dakle,imao sam pravo.Ipak nisi sama.Lana,ovo zadnje mi je bilo potrebno.Sada glavna stvar.Na Akademiju se upisala nova učenica.Čini se normalnom,ali ono što mi je zanimljivo jest da je se pojavila dan poslije tvog pada u komu.Za sada se nije dogodilo ništa za što bi se trebao dizati alarm,ali je i dalje držim sumnjivom.Molim te,preklinjem te,ne izlazi noću sama.Poludio sam kada mi je Raven rekla da te nije našla u krevetu kada se probudila.Nemaš pojma kako sam se osjećao.A tek kada smo te našli u tornju u onakvom položaju,nogama viseći nad onom provalijom,ja…Nikad više,Lana,nikad više.Nikad više osim ako ne želiš i mene povući sa sobom.
Intenzivno me je gledao.Počela sam se plašiti toga pogleda.Osjećala sam kao da se probija kroz mene,da mi pali um,misli,osjećaje.Tada mu se polagano,tiho i nečujno,spusti suza iz oka.Nikad ga nisam mogla zamisliti kako plače.Upregnula sam sve svoje mišiće,nisam mislila na bol i spoznaju da sam svaki tren mogla pasti natrag u krevet,lagano se digla u jedeći položaj dok sam ležala na krevetu.Moje lice je lice je bilo samo nekoliko pedalja dalje od moga.Suza je još tekla,ali nije bila jedina.Pridružile su joj se još dvije.Lice mu je prekrasno izgledalo obavijeno tugom. Izgledao je ranjivo,kao malo djetešce sa ranicom.Približila sam mu se još bliže,svega 10 centimetara udaljena od njegovog lica.Polagano sam podigla desnu ruku pridržavajući se za krevet lijevom.Krenula sam prema njegovom licu te stavila dlan na obraz.Laganim pokretom palca obrisala sam mu suzu.Gledali smo se.Njegovo prelijepo lice.Polako sam se nagnula i poljubila ga u čelo.Skupila sam ono snage i zraka što sam mogla i izgovorila:-Uredu.