To nobody alive
Ja:-Gubi se!!!Gubi se,čudovište!!!
Trčala sam.Tama me je obavijala.Prostorijom se širila jeka koju su širili udarci mojih čizama.Pločice postavljene kao šahovska ploča nizale su se u beskonačnost,nestajale u tami prostorije.Prostorija je bila blag naziv za ovo.Prostor…da,prostor se prostirao u beskonačnost.Prazan,hladan,mračan prostor.Hoću li ikada nazreti kraj?
Iza mene su odzvanjali drugi koraci.Htjela sam pobjeći od njih.Čas bi prestali,čas bi bili toliko blizu mene da sam imala osjećaj da se to biće,demon ili šta je već nalazi tik do mene.Nisam se plašila da me napadne,da me ubije koliko sam se bojala da mu vidim lice.Bojala sam se istine koju ono donosi sa sobom.Samo sam se nadala da je sve ovo neka velika greška.
Nisam više mogla.Posljednjim atomima snage tjerala sam se naprijed.Volja,tvrdoglavost i strah su me tjerali.Koraci su postajali sve glasniji,sve su se više približavali.Pokušala sam im izbjeći,ali sva istrošena nisam više mogla.Bliže,bliže,bliže...Sve bliže biće se približavalo.Bliže,bliže,bliže…Udarci su postajali jači,agresivniji,glasniji.Bliže,bliže,bliže…Moglo me je dotaknuti.Bila sam spremna,pokušala sam biti spremna.Samo nisam htjela da vidim to lice pred sobom.Sve samo to ne…
Koraci su nestali.Čula sam samo sebe,svoje disanje i otkucaje srca.Nestalo je barem na kratko.Mogla sam napokon uhvatiti odmora.Sagnula sam se te ruke stavila na koljena.Pohlepno sam uzimala zraka iako je njegova hladnoća parala moje grlo.Sklopila sam oči.Znala sam da će se ubrzo koraci pojaviti iza mene.Nigdje se nije nadzirao kraj prostoru.Ovo nije dobro…
Tap,tap...Nešto teško je palo ispred mene.Polako sam provirila kroz jedno i vidjela cipelu.Provirila sam kroz drugo i par cipela se stvorio predamnom.Polako sam dizala lice.Srce mi je počelo luđački udarati.Imala sam osjećaj da će mi probiti prsa i pasti pred njim.Crne hlače.Crna majica padala mu je niz trup.Znala sam šta slijedi.Patnički sam lice digla prema njemu.Vrat,usta,ostalo je tama prekrivala.
-Mislim da ovdje završavaš svoj put.
Nasmiješio mi je se.Očnjaci su mu se nazirali.Znala sam da je ovo to.
Lice je nagnuo prema meni i otkrivalo ga.Moj strah se pokazao istinitim.
Ja:-Tame…
Tam:-Upravo tako.
Poletio je prema mom grlu.
TAME!!!!!!!
**************************************************************
Ja:-Aaaaaaaaa!!!!!!!
-Lana,smiri se.Lana.
Ja:-Hah!?!Šta?!
Rav:-Lana,jesi dobro?Lana??
Ja:-Raven,imala sam grozan san.Netko me je lovio i odjednom se našao predamnom i to je bio…i…onda je posegnuo za mojim vratom i…
Rav:-Odmori se,Lana,samo si ružno sanjala.
Vani je još bio mrak.Sjedila sam na krevetu sva u ledenom znoju dok je Raven sjedila na rubu kreveta.Teško sam disala,kao da sam upravo trčala.
Rav:-Hajde,Lana,natrag u krevet.Moraš se odmoriti.
Ja:-Da…u krevet…da…e Raven…
Rav:-Reci…
Ja:-Hoćeš ostati sa mnom večeras?
Rav:-Naravno da hoću.
Ja:-Uredu,hvala.
Rav:-Uvijek.Pomakni se da legnem.Nemam namjere cijelu noć spavati ležeći.
Povukla sam se prema drugoj strani kreveta.Raven je legla i ušuškala nas.Zaspala je isti tren.
Ja nisam htjela.Sve sam se bojala da će se onaj san nastaviti.Nisam to htjela.Previše sam se plašila.Pokušala sam ostati budna,ali mislim da nisam uspjela jer sam se probudila iduće jutro odmorna,do određenih granica.
Raven je još spavala kao zaklana.Mislim da sam čak čula i hrkanje ali neću se uzimati za riječ.Otišla sam u kupaonicu,ušla u tuš-kabinu i pustila na sebe mlaz vruće vode.Trebao mi je da mi opusti mišiće.Još su mi se prizori iz sna vrtili pred očima.Znala sam da je to samo obični san,al i dalje sam bila zabrinuta.Zbilja mi je bilo teško zamisliti ga u toj ulozi.U ulozi mog ubojice.Ne,moram ovo izbaciti iz misli.Znam da nikad,NIKAD,Tam ne bi učinio nešto na moju štetu.Barem se nadam…Ne,ove misli su pakost.Ne bi mi to učinio.Znam da ne bi,vjerujem da ne bi.Da,nikad mi neće ništa nažao učiniti.Jer mi je prijatelj,obitelj,jer ga volim…
Izašla sam.Sve se zaparilo oko mene.Umotala sam se u ručnik,sebe i kosu,i izašla iz kupaonice.Raven je još spavala.Čula sam joj disanje.Pokrivač na njoj je se lagano dizao i spuštao.Neću je buditi sušenjem kose.Bila bih previše okrutna,a prema njoj to nisam željela.Lagano sam došla do prozora.Vani je po običaju u ovo doba godine i dana bješnjela oluja.Ništa se nije moglo vidjeti.Mećava je zaklanjala svaki mogući trag da pored nje na ovom svijetu ima još nešto.Tek u nekim laganim zatišjima mogla sam vidjeti olujno more.Crni valovi što se presavijaju jedan preko drugoga,nadjačavaju se,nadvisuju i na kraju završe razbijeni o stijene,oštre,snažne,visoke stijene.Pogledala sam na sat.Pokazivao je 3.57am.Dakle još nije zora,još nije vrijeme da se dan probudi,da se živi vrate svijetu.
Rav:-Lana…što radiš ovako rano izvan kreveta?I zašto si u ručniku?
Pomislila sam da su je moje misli probudile,ali na njezinom licu sam vidjela tu dječju nevinost tek probuđene osobe.
Ja:-Sve je uredu.Samo nisam mogla spavati pa sam otišla pod tuš.
Rav:-Ti nisi normalna.Koliko je sati?
Ja:-Samo što nije 4.Nije još vrijeme praskozorja.
Rav:-Ti zbilja nisi normalna.Brineš me.
Ja:-Znam.Hajde,idi spavati.Ja ću zadaću završiti.
Rav:-Ne plaši me,Lana,jesi čula.
Ja:-Sve OK.
Rav:-Da,znam.
Vratila se pod pokrivač te ga prebacila preko glave.
Rav:-Lana…
Ja:-Da?
Rav:-Briši i osuši kosu.Neću da ti još predavanja donosim jer ti ne bih imala sta donijeti.
Naravno,lijena kao ja.
Ja:-Idem odmah.
Rav:-Ak te opet uhvati neki bolesni san dok budeš (ne)pisala zadaću samo se zaderi.
Ja:-Kao i uvijek.
Rav:-Da,da.Laku noć.
Ja:-Prije jutro.
Rav:-Briši!
Bacila je mali jastuk na mene.Naravno pogodio me je a ja sam se zabila u stolić sa svjetiljkom koja je se pri udarcu srušila.Čula sam Ravenin sarkastični uzdah.
Nabrzinu sam osušila kosu.Vrući vjetar ne samo da je ispario vlagu sa moje kose već i moje misli.Drago mi je.Nisam više htjela o tom snu misliti.Bolesno je,nezdravo da izgubim svoje povjerenje u nekog zbog glupog,neostvarivog sna.Samo bih se bespotrebno povrijedila.
Navukla sam pidžamu,zavezala kikice i vratila se u sobu.
Ja:-Raven…
Rav:-Koji je sada qurac???Šta je???
Ja:-Ne spominji san nikome,može?
Rav:-I zbog toga si me budila?!Ajme…
Ja:-Obećaj.
Rav:-Obećajem.Nikom živom.A mogu li sada nastaviti spavati?
Ja:-Naravno,samo se malo pomakni.Mislim da ću zadaću raditi za doručkom.
Rav:-E tako je već bolje.Vraćaš se sebi.
Ja:-Da,da.Miči dupe.
Rav:-Bla,bla,bla….Evo.
Ja:-Hvala.
Rav:-Uvijek.A sad začepi.
Nije skidala pokrivač sa glave.Legla sam do nje i čekala.Ubrzo je usnula.Nisam se pomjerala još neko vrijeme dok nisam bila potpuno sigurna da je u čvrstom snu.Nakon nekog vremena disanje joj se usporilo.Spava.Polako sam se izvukla iz kreveta,obukla odijelo,preko toga debelu dugu jaknu i izašla iz sobe.
